Čuda ki od nas u ovi zimski dani gleda šport i različna naticanja. Interesantno, da to nisu nek oni, ki rado vježbaju svoje tijelo, bavu se kim športom. Ne! Većkrat vidim i ljude, za ke bi se moglo reći, da su „labdu požrknuli” - kako bi moj bivši profesor latinskoga jezika rekao, kako gledaju i žarko podupiraju nekoga od svojih športašev. Smimo se pitati: zač tolikimi rado pratu šport i vrhunske športaše? Tomu je već uzrokov. Jedan od njih bi mogao biti točnost i provjerljivost. To zlamenuje, da se ne more prehinjiti. U žitku, politiki, a koč znamda i u Crikvi većkrat čujemo lipa povidanja i još lipša premišljavanja i plane kot i zvanaredna obećanja uz naravno vesele i nasmijane obraze.

Ne rijetko se ali hitro razočaramo. Žitak nas je jur većkrat naučio:

Jedno su lipe želje, lipa obećanja, a drugo je sam žitak. Osebito nimamo rado, ako nas ki svisno i namjerno prehinji. U športu toga ne smi biti. Rezultati su u stotinku sekunde točni (osebito kod skijanja). Ovde (u skijanju ili Formel 1) nije protekcije ili nepotizma, u neki drugi, osebito timski naticanji (kot ča su nogomet, rukomet, košarka, vaterpolo, hokej i dr.) ima i mogućnosti uticanja na igru i rezultat kroz pogriške (svisne ili ne svisne) od strani sucev. Rezultati većkrat pokažu istinu, čagod bi mi mislili o pojedinom športašu.
 

U tom svitlu i razumivanju moremo biti srićni i zadovoljni, ako nam se dica ugledaju u športaše i zamu si nje kot pretkip.

Potribno je znati, da je za svakim uspješnim športašem veliko djelo, čuda strpljivosti, odricanja, discipline, treningi, naranjenje, ovde je pred svim i iskrenost prema samomu sebi, ar se drugačije ne bi mogle ispravljati manjkavosti i ne bi mogli nastati bolji.
 

U Evandjelju ove 8. nedilje kroz ljeto/C nam Jezuš slikovito pred lice postavi rezultate našega djela: “Nije dobroga stabla, ko čemeran sâd nosi, niti zloga stabla, ko dobar sâd nosi. Ar se svako stablo pozna po sâdu.”

U ovom zrcalu se moremo i mi pogledati i preispitati.

Kakovi su sâdi mojega življenja i mojega djela? Ima li u mojem žitku već razumivanja, već dobrote, strpljivosti i cijenjenja ili već vadjenja i diljenja? Kakovi su sâdi mojih nastupov, mojega govorenja, mojega djela? Živim li u miru? A kako s manom ide drugim? Spodobno tomu, moremo gledati i razumiti druge, ki nas kanu uključiti u njihove projekte, peršonske, vjerske, a i opće ljudske i političke.

Ča su sâdi takovoga djelovanja?

Morem li u miru živiti?

Jezuš nam u Evandjelju dalje pokaže najjasnije pravilo! Ako ki (mi ili ki drugi) govori nek čemerno o drugi: o Crikvi, o državi, o bližnjemu, osebito, ako se pri tom čuju čemerne i ne provjerene ili lažne optužbe, ča nam to veli?

Jezuš nas i ovde uči: “Dobar človik iz dobroga kinča srca svojega iznaša dobro; a zao človik iz zloga kinča iznaša zlo.”

Ne velu psihologi zaman, da dokle govorimo o drugi, na jedan način najveć o sebi sami govorimo. I na koncu jedna zadaća za sve nas: u dojdući dani, osebito u korizmi trsimo se u naši bližnji iskati i najti dobro.