Liturgičko ljeto počne u evandjelju predvidjanjem Kristuševoga povratka. Na ta način uči nas tekst ča neobičnoga: Božić, njegov prvi dolazak i opći sud, njegov drugi dolazak, tribaju se gledati kot isprepleteni. Ali Sveto pismo neprekidno govori: Kristuševim utjelovljenjem počne konačno vrime, ar jedini i vječni Bog izgovara svoju poslidnju Rič (Žid 1,2).
Od sada u budućem času samo ostaje iščekivanje jesu li ljudi voljni primiti ili ne. Poslidnja Rič, ka na Božić dostigne zemlju „postavljena je na propast i goristanje mnogih” (Lk 2,34). “Oštrija je od svakoga meča; … ona je sudac misli i nakanjenj srca (ljudi) …, sve je, naprotiv, golo i otkrito pred očima onoga, komu moramo dati račun” (Žid 4,12-13).

Božja utjelovljena Rič je kriza, razdilenje: dolazi zarad spasenja svita; ali “ki zanemarvrže mene i ne primi riči moje, ima, ki će ga suditi: Riči, ke sam govorio, one hte ga suditi na Sudnji dan” (vidi Iv 12,48). Vidimo veliki medjuprostor izmed Božića i konačnoga suda, ali nije drugo doli ostavljeno nam nek vrime za odluku. Neki će reći da, ali se čini da se u nam ostavljenom medjuvrimenu povećava ne. Značajno je, da se je na prvu informaciju o Spasitelju, koga želji cijeli Zakon, “uplašio vas Jeruzalem” (Mt 2,3); a treti dan po Božiću moramo slaviti umorstvo nekrivih mladencev. Jur na početku Jezuševe javne djelatnosti odlučena je njegova smrt (Mk 3,6). Došao je u svitsku povijest, ne da donese mir, nego meč (Mt 10,34). Božić je svetak nemoći Božje ljubavi, ka će samo putem smrti pokazati svoju nadmoć. Za vrime našega skušavanja valja neprekidno: “budni budite i molite!”
 

U prvom štenju iz Staroga Zakona čujemo o Davidovom zakonitom potomcu, komu ćedu ime dati: “Gospodin je naša pravičnost”. Obećani Davidov potomac bit će u smislu pravde Božjega Saveza “potomac pravični”. I ta pravičnost Božjega Saveza nije po mjeri, prema zamisli ljudske pravičnosti, nego je samo jedna stvar s “pravicom” svakoga božanskoga spasiteljskoga djelovanja. Istotako je samo jedno s njegovom vjernošću prema sklopljenomu Savezu. Nevjernost ljudi potribuje kaštigu, da nas pelja k promatranju onoga, ča znači Savez i pravičnost.
 

Sveti Pavao u drugom štenju želji, da kršćanski život bude život u iščekivanju Gospodina, ki dolazi. Naš žitak neka bude “prez krivice”, kada dojde Jezuš. Žitak prima svoju normu od budućnosti. Na prvom mjestu je imenovana zapovid ljubavi ne samo prema kršćanom, nego i svim ljudem, da bi Crikva svitila porukom, ka jedino more uvjeriti i doseći srca ljudi.
A drugo je potribno “srce čvrsto”, ko moramo tražiti od Boga, ar nam samo ta snaga pomaže, da naša ljubav prema bližnjemu ostane kršćanska i ne ishlapi u neki neodredjeni humanizam. Kada jednoga dana dojdemo pred Kristuševo sudišće, naša svetost mora biti “prez krivice”, da nas On more sjediniti s rojem svojih “svetih”, ar nas On sudi skupa s njimi (Otk 20,4-6; 1 Kor 6,2).