Nam, ki smo odrasli u katoličanskoj vjeri, sa sakramenti, s razdoblji blizine i daljine, s izazovi svoje vjere, rijetko ča je takovo jačanje kot sam dan Pepelnice ili Nazvišćenje Gospodinovo. Još na Pepelnicu ćemo pojti zbog obreda pepeljenja, sramežljivo se spominjajući posta i odricanja, ali ča naliže Nazvišćenje Gospodinovo morebit će nam pažljivim brojanjem dani dojti na pamet, da to „pada“ točno devet miseci pred Jezuševim narodjenjem.
 

Kako je polog vjere medjusobno povezana stvarnost, zapravo se Pepelnica i Nazvišćenje Gospodinovo dodiruju iznoseći neke važne istine o odnosu nas ljudi i Boga prema nam. Smisao Pepelnice (početka korizmenoga vrimena) more se lako približiti riči, ke svećenik izgovara pri samom obredu pepeljenja: Spomeni se, človiče, da si prah i prahom ćeš postati.ili: Povrnite se i vjerujte Evandjelju. Ove dvi rečenice mogle bi se nastaviti jedna na drugu, ar se medjusobno ne isključuju. Bar ku bi čuli pri svom iskustvu pepeljenja, poruka je ista: tribaš se obratiti (spasiti), ar se vječnost približava. I koliko god bi nam morebit te riči glušale zastrašujuće, u obadvi slučaji se išće naš pristanak. Spasenje nije siloviti zahvat, kim nas Bog prisiljava, da ga poslušamo, ar u protivnom slijedi kaštiga. To nije njegov način. Bog svoje spasenje nudi, i ča je još važnije, nudi je kot radosno obraćanje u duhovnom žitku pojedinca (zajednice). Marija je ona, ku moremo prez štentanja na tom putu slijediti. Kot Božja školarica ona ima povjerenja, da more sve, ča je Bog za nju naminio, biti samo dobro, dobro i za sve druge ljude. Zbog toga nje srce jači prekrasan hvalospjev „Zvišuje duša moja Gospodina“, ar pozna Božju volju i podlaže joj se, ali ne iz straha ili pasivnosti, nego s radošću, ar prihvaća činjenicu, da je njegova volja najbolji izbor za sve stvorenje.
 

Pepelnica nas spominja još i na to, da je hipac, da „umremo sebi“; pepeo na našem čelu je znak te pripravnosti duše, da prihvati promjenu. Čuda puti korizmu, ka slijedi, shvaćamo kot vrime kajanja i žalosti, ali to nije vrime žalosti nego žalovanja nad našimi grihi. Ta propadnuta ćut, ka nam se u prsi javi potom, da spoznamo, da smo grišili, potpuno je različita od svega, ča u vidu žalosti moremo oćutiti. Kod pravoga kajanja imamo potriboću, da nam bude oprošćeno, i bit će koliko puta triba, ali da bi se grih, s kim se borimo, transformirao u nešto dobro, mora se dogoditi nešto, u čemu opet moremo učiti od Marije, a to je predanje. Predanje Bogu nije kapitulacija, niti obajdenje svoje osobnosti, stapanje u masi. Ono je potvrda i uzvišenje našega ja kroz susret s jednim Ti. To predanje moremo željiti, za nje moliti, ali ono će se dogoditi polako, pod Božjimi uvjeti. I onda moremo viditi, kako se kinč našega žitka pretvara u zlato, a unutarnji žitak dohadja u red. Pepelnica izražava našu unutarnju želju za pokajanjem i predanjem, ča su sve u osnovi radosni dogodjaji, morebit već Bogu nego ča mi to tako doživljavamo. Post i odricanje, koga ta dan i u slijedeći korizmeni dani držimo, još su jedan peršonski izraz te želje, zato nam lica ne bi tribala biti turobna kot nas spominja i sam Jezuš, ar ne činimo to zbog sebe. Ako nam je tako lakše, te aldove svenek moremo prikazati za tudje i svoje spasenje, za neku osobu, za neku nakanu. Moremo i toj svojoj turobnosti dati vedro lice, ako nešto naminimo za bližnjega.
 

Evandjelje je Radosna vist. Vist o Jezuševom rodjenju je “Blaga vist”. Neka i nam bude „po Njegovoj riči“, kako reče Marija. I ne zabite, izmoliti ki „Andjeo Gospodinov“ tomu u čast.

Slika: Pixabay