Blaženi kardinal Alojzije Stepinac bio je veliki zagovaratelj poštovanja Blažene Divice Marije, kot joj je i sam bio pobožan. Internet je pun molitav, ke je preporučao kot oblik poštovanja Marije, a u januaru 1944. ljeta izdao je okružnicu, ka govori o tom, hrvatskom narodu, tako bliskom poštovanju Jezuševe majke. Kada vidimo, da duhovni autoriteti, kot je bio blaženi Stepinac, toliko govoru u korist pobožnosti prema Mariji, postavlja se pitanje, ča su zapravo tim željili. Ili još direktnije: ča pobožnošću prema Mariji željimo dostignuti mi sami? Dostignemo li mi ča?
 

U februaru spominjamo se blaženoga Alojzija Stepinca i skazanja Majke Božje Lurdske, kalendarski dan za danom. Spomendan Majke Božje Lurdske, jednoga od Marijinih naslovov, ujedno je i Dan betežnikov, kada se moli za ozdravljenje ili se ide na shodišće u Lurd na tu ili neku drugu nakanu. Blaženi Stepinac je već nego jasan, ter kada bi izdvojili neke misli iz te okružnice, neki glavni cilji poštovanja Marije bili bi: spasenje duše za život vječni, očuvanje ovozemaljskoga žitka, općenito i od griha, učenje životnih lekcijov, zagovor kod naših potripčin (duhovnih i tjelesnih) i „svitlo na morju žitka“; ona ka nesebično sjaji u škurini more rasvitliti i naše životno „morje“, pokazati smjer prema Jezušu i dati ufanje.
 

Vrime, u kom je blaženi Alojzije Stepinac pisao ovu okružnicu, vrime je strahotov Drugoga svitskoga boja. Ali iščitavajući je, ne more se ćutiti ni malo sumnje ili straha našega kardinala u tom strašnom hipcu, dokle su zničeni gradi, provaljaju vojske, a med stanovničtvom vlada strah, glad i nesigurnost. Takova sigurnost zaista ima korene u nečem nadnaravnom, a to su kriposti vjere, ufanja i ljubavi. Blaženi Alojzije Stepinac zaista vjeruje u Marijin zagovor i pomoć svecev, ne izjavljuje to samo nek tako, ar je prikladno hipcu. Njegova vjera je kot utočišće, u ko se moremo uteći, kada naša oslabi. Zapravo, jedna od zadać svecev je i ta: da svoju braću učvršćuje u vjeri, opominja ih i hrabri. To je zadaća dobroga prijatelja, ako kanimo. Ujedno takova vjera „uzgaja“ u peršoni ufanje, da ćedu se Božja obećanja, na ov ili on način zaista ostvariti, kako u žitku pojedinca, tako i na kolektivnom planu.
Sâd takove vjere u molitvenom vidu je posveta Prečistomu Srcu Marijinomu, ka kot znak vlastitoga odricanja od grihov, ki stoju na putu duhovnoga rasta, more i na globalnom planu uticati u pozitivnom smjeru. Još već, ujedinjenost u molitvi minja srca onih, ki molu, ali more i „poravnati“ svit s Božjom voljom odredjene nakane na načine, ki našemu razumu nisu uopće zamislivi. Iako se blaženi Stepinac, obraća na skazanja u Fatimi a mi ovde spominjamo ono u Lurdu - ista je to Marija, majka svojega Sina Jezuša Kristuša, koj on ništ ne more odbiti. Zač je tomu tako? Zato ar je Marija živa slika Božje ljubavi, ka se je u njoj utjelovila. Ako je u tom izdržala i stalna ostala ona, moremo i mi. „Ali bila je prez griha!“ reć ćemo. Je, zato i molimo posvetne molitve: da se „kamenje“ griha ukloni s našega puta i da naše srce bude sličnije nje Srcu, a na kraju, i Jezuševomu Srcu.
 

Za to postoji još konkretnih savjetov: molitva očenašev, devetnice na čast Blaženoj Divici Mariji, svakidanja molitva „Andjeo Gospodinov“. Iste ove pobožnosti molili su sveci, ter i sam blaženi Alojzije Stepinac. Njihovo nadahnuće i savjet ča je drugo nego djelatna ljubav, ka nam je prez razlike trajno dostupna.
 

I na kraju, ča s Lurdom? 11. februara 1858. se je Marija skazala divojčici Bernardici Soubirous, predstavivši joj se kot Neoskrunjeno Prijeće. Neobičan naslov, kim se neki more predstaviti. Nije rekla: Ja sam Marija, majka Jezuša Kristuša. Zač je tomu tako? Zato, ar je Marija tom prilikom htila obrnuti pozornost na činjenicu, da je nje duša od prijeća očuvana od griha, med nje i Gospodina nikada nije bilo nikakove zapreke, još ni grih drugih nije stao med njimi, premda ju je bolilo, ča je Jezuš proživio, kot ju gane i ono, ča proživljavamo mi. Predstavivši se tako, Marija nam zapravo kani reći: Ne dopusti, da med nami bude ikakovih zaprekov. Evo, morem ti u tom pomoći. Moj Sin te more očuvati za vječni žitak odmah, od sada.

Moremo moliti za tudje i vlastito ozdravljenje duše i tijela, moremo se spomenuti, učiniti djelo ljubavi za betežnika, koga poznamo ili darovati svoje vrime u nekom obliku volontiranja za betežnike. Moremo pojti na shodišće na tu nakanu ili „samo“ pojti na svetu mašu ili ju prikazati za jednoga bolesnika.

Bilo ki dan, ne samo na svetak Majke Božje Lurdske. To je ono, na ča izaziva Marijin osmih.

Slika: © KNA-Bild, ALESSIO PETRUCCI